Autor: Emina Daskalović, dipl. geštalt psihoterapeutkinja                                           

Kada na ulici sretnem poznanike kojima naša profesija nije bliska i pitaju me šta tačno radimo na psihoterapiji, zaista mi bude teško da ukratko objasnim. 

Ne liječimo ljude. To rade ljekari, a i da bih nekog liječila trebalo bi da bude bolestan. Moji klijenti to zasigurno nisu. Zato ih ne zovem pacijentima već klijentima. 

Ne volim ni da kažem da radim sa klijentima. Iako psihoterapija jeste jedan vid posla, radije kažem da bivam sa klijentima. Susrećem se sa njima. Boravim sa njima na mjestima na kojima je teško boraviti sam. Na mjestima na kojima je nekada teško boraviti i udvoje, ali bivamo, onako kako najbolje umijemo. U bolu, tugovanju, u bijesu, ljutnji, ljubomori, razočaranosti, beznađu, ali i u humoru, lakoći i radosti.

Recimo da je za mene psihoterapija susret dvije duše: klijenta i psihoterapeuta. 

Psihoterapeuta, sa svime što autentično, kao osoba, donosi u taj novi odnos, ali ima i neka specifična znanja kako da pruži ruku čovjeku koji iz bilo kog razloga pati. 

Klijenta, koji je dobrodošao sa svime što jeste. 

Onda na tim susretima, u sigurnom psihološkom prostoru, saznajemo o sebi. Otvaramo prostor za nešto svježije, ljepše i lakše što već posjedujemo, samo ga ponekad zatrpamo toliko duboko da ga ne vidimo.

Dobrodošli. Da se sretnemo pa da vidimo kuda ćemo.