Svi znamo ponešto o strahu od smrti i svako će se u tom strahu u nekoj mjeri pronaći. Ovaj strah najčešće nije očigledan već se pojavljuje u vidu različitih simptoma. Uz vještog terapeuta, može se proraditi i transformisati.
Strah od smrti nosi veliki potencijal. Ako se plašim smrti, to mora značiti da jako volim život, što je veoma plodno mjesto razvoja.
Umrijećemo, i to je izvjesno, ali je neizvjesno kada i kako. Tu nema dileme.
Važnije je pitanje šta ćemo sa sobom do tada, jer, nažalost, imamo rok trajanja.
Problem koji nas ovdje parališe je strah od života, iako to može zvučati apsurdno.
Strah od života je paralisanje pred neizvjesnošću. Tapkanje u mjestu. Život u malom, jasno ograničenom akvarijumu.
Na prvi pogled nam se može učiniti da strah od života nema veze sa nama. Ne plašim se ja života, taman posla, samo mi se lijepe stvari rijetko dešavaju.
Ipak, ako se malo udubimo, pogledamo u sebe i oko sebe, na šta sve pristajemo samo da bismo izbjegli neizvjesnost koju nosi promjena – očigledno je da nas na mjestima dubokog nezadovoljstva održava strah.
Veliki broj ljudi živi ispod svojih potencijala, naročito na našem podneblju.
Kakav – takav posao; kakav – takav brak; kakav – takav životni prostor; kakvo – takvo zdravlje; kakvo – takvo lično obrazovanje; kakva – takva garderoba; kakva – takva njega. Kako izgledam sebi? Onako. Kakva – takva frizura…
Osjećam se loše, neispunjeno, frustrirano, ali, eto, živim. Kako – tako.
I tako…
Pješčani sat radi svoj posao, a ja… Onako.
Mogu izabrati da ostanem u tome. I to je opcija. Relativno je mirno jer nema velike neizvjesnosti.
U tom slučaju vrijedi jasno imenovati odluke:

• Ja sam odlučio/la da živim ispod svojih potencijala.
• Ja sam odlučio/la da životarim.
• Ja sam odlučio/la da ništa ne promijenim.

Kada se povežemo sa tom svojom odlukom, bar znamo da nije tačno da život nije fer.
Drugačijem životu ja nisam dao/dala šansu.
Ne duguje ovaj svijet meni ništa.
I ćao.
Druga opcija je zagledati se još dublje u svoje nezadovoljstvo i ponovo jasno imenovati:

• Imam pogrešan posao; imam pogrešnog partnera/partnerku (ja sam ok i ti si ok, ali mi nismo srećni zajedno); moje obrazovanje nije u skladu sa mnom; imam bezveznu frizuru; dopuštam da mi tijelo propada; ne volim sebe jer živim tako ali NE ŽELIM da to tako ostane.
  Hoću da promijenim ono što mi nanosi bol – jasno i naglo, ili pak tiho i polako dok se krčkam u neartikulisanom unutrašnjem svijetu i fizički propadam.

Dosta mi je toga.

Ne želim da jednog dana umrem u tom akvarijumu od života jer sam izabrao/la da ne dopustim da mi se nešto novo dogodi.

Naravno, neću baciti bombu na sve i ostaviti pustoš iza sebe. To bi bilo nezrelo.

Za početak, mogu se otvoriti za mogućnost promjene, mogu istraživati, učestvovati u onome što dolazi (nova dešavanja, novi ljudi, bilo šta novo i drugačije).
Mogu napraviti male, hrabre korake, istraživati gdje se autentično pronalazim, šta me čini radosnim u ovom svijetu koji je tako sadržajan da je zaista nemoguće da za mene nema dovoljno mogućnosti.

Istraživanje je uživanje.

Nije li ljepota upravo u neizvjesnosti? Šta je tu tačno strašno? Nije li strašnije ostati na mjestu za koje je izvjesno da nema nade da budem srećan/srećna?
Neizvjesnost mi nije nepoznata.
Rodila sam se i tada je neizvjesnost počela.
Zašto onda odustajem od života van akvarijuma?
Akvarijumskoj ribici akvarijum nije prirodno stanište.
Ona se tu našla sticajem okolnosti, a stvorena je u divljini, kao dio divljine, sa svim sposobnostima da se u njoj snalazi 😉

Emina Daskalović
dipl. geštalt psihoterapeutkinja