Depresija je gadna zvijer. Često je i ne primijetiš dok ne postane veća od tebe, veća od života, prekrije svaki pogled na svijet sivilom, utiša zvuke, pojača grmljavinu, ispije snagu, donese umor, ubije svaku želju, pojača svaki strah… Nemaš snage ni ustati se, a valja se boriti se s njom, svakog dana.
Riječ „de-presija“ potiče od latinskog termina za pritisak prema dole.
Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) depresiju definiše kao čest mentalni poremećaj. Globalno, više od 264 miliona ljudi svih dobnih skupina pati od depresije, a ona je vodeći uzrok invalidnosti u svijetu i glavni doprinos ukupnom globalnom teretu bolesti. Prema podacima SZO, depresija pogađa najmanje 20% žena i 12 % muškaraca tokom njihovog života, dok 15% depresivnih osoba završe život samoubojstvom. Ovo je posebno izraženo među populacijom dobi od 15 do 29 godina, među kojom je samoubojstvo drugi vodeći uzrok smrti, te globalno godišnje odnese skoro 800.000 života.
Depresija je vodeći uzrok invalidnosti u svijetu i glavni je doprinos ukupnom globalnom teretu bolesti. Uprkos širokoj upotrebi antidepresiva, njihova efikasnost ostaje nezadovoljavajuća. Naime, 15-30% dijagnosticiranih pacijenata ne reaguje na antidepresive.
Termin „depresija“ u psihijatriji je počinje koristiti krajem 19. stoljeća za opisivanje stanja lošeg raspoloženja, prije čega je ovaj fenomen je bio karakteriziran kao „melanholija“. Prema psihijatrijskom dijagnostičkom sistemu depresivna osoba pati od poremećenog raspoloženja koje karakterizira loše raspoloženje, smanjenje energije i aktivnosti, smanjenje mogućnosti za osjećanje zadovoljstva, loša koncentracija i povećanje umora. Vrste i stepeni (blagi, umjereni, teški) depresije i depresivnih epizoda se utvrđuju u skladu sa kriterijima definisanim u dijagnostičkom i statističkom priručniku mentalnih poremećaja (DSM). Termin depresija se odnosi na širok opseg iskustava koji variraju po ozbiljnosti i trajanju i koje predstavljaju prirodan odgovor na značajne životne tranzicije. Važno je napomenuti da većina psihoterapeuta nisu dijagnostičari, i dok DSM koriste u svom radu, ne rade diagnostiku zbog dijeagnostike, nego u svrhu prilagodbe terapijskog pristupa klijentu.
Iz perspektive geštalt psihoterapije, Melnick i Nevis[1] ovako kontekstualiziraju geštalt dijagnostiku: “dijagnoza je prije svega opisna izjava koja artikulira ono što se uočava u sadašnjosti. Ipak, ona podrazumijeva istraživanje izvan sadašnjosti, implicirajući uzorke kao i njihovu predvidivost. Pored toga, dijagnoza može, ali ne mora uključivati koncept uzročnosti. Dakle, dijagnosticiranje podrazumijeva uvećavanje slike, koje omogućava pomak od onoga što je vidljivo sada do onoga što je uobičajeno.“ Ukoliko klijentova sposobnost bivanja s terapeutom ograničava terapeutovu mogućnost „uvećavanja slike“, odnosno dolaska do adekvatne dijagnoze, a samim time i iznalaženja adekvatne terapije. Kao rezultanta ovoga, klijent koji zapravo pati od bipolarnog poremećaja može biti dijagnosticiran sa ciklotimičnim poremećajem, koji za razliku od prvoga, ne zahtijeva medikamentoznu podršku i koji je moguće regulirati kroz terapiju, i kroz duže vrijeme podržavati ovu sliku kod terapeuta, sve do trenutka dok njegovo/njeno ponašanje ne eskalira i sve ono što se nalazi izvan „ovdje i sada“ relacionog polja terapeuta i klijenta ne preplavi to polje, uništi njega, odnos između terapeuta i klijenta, ostavljajući za sobom pustoš.
U nastojanju osiguravanja adekvatne terapije i pomoći svakom klijentu, važno je, kada je to potrebno uključiti specijaliste psihijatre, koji mogu predložiti farmakoterapiju u skladu sa dijagnozom i potrebama pacijenta.
Psihoterapijski pristup Geštalt terapeuta će se razlikovati od terapeuta do terapeuta, ali će primarno zavisiti i prilagođavati se kako stanju s kojim klijent dolazi, tako i njegovoj, odnosno njenoj osobnosti i potrebama u odnosu na terapiju.
Ono što je u fokusu terapije, jeste prepoznavanje potreba klijenta i kapaciteta samog terapeuta u smisli sposobnosti da pomogne klijentu. Terapeut ne smije ignorirati znake depresivnih poremećaja, i kada ih prepozna, važno je da pacijenta uputi kod specijaliste. S naročitim oprezom se postupa s klijentima koji su terapeutu komunicirali suicidalne namjere, o čemu se obavještava nadležna služba. Pored ove, najozbiljnije manifestacije depresije, geštalt terapeut ima obavezu voditi računa i pratiti dobrostanje (wellbeing) svog klijenta. Ovo podrazumijeva i istraživanje i prepoznavajne mogućnosti postojanja fizioloških poremećaja koji dovode do depresijei upućivanje klijenta na adekvatnu liječničku skrb. Uz sve ovo, terapeut ima obavezu upoznati klijenta s potrebom konsultacija s relevantnim specijalistima od samog početka terapijskog odnosa.
Ukoliko klijent ne vodi računa o sebi – npr. ne jede, ne unosi dovoljno tečnosti, ne spava, ne ulazi u socijalne kontakte, geštalt terapija ne može imati puni efekat, i u tom slučaju terapeut pribjegava metodama koje ne proizlaze nužno iz geštalt terapijske prakse, „zadajući zadatke“ klijentu usmjerene na poboljšanje dobrostanja. Ovakav, ali i bilo koji drugi terapeutski pristup podrazumijeva da je terapeut prethodno razvio odnos povjerenja s klijentom, te da klijent ima povjerenja u terapeutove namjere i intervencije.
Ovo je posebno naglašeno tokom depresivnih epizoda kod klijenta, kada se klijent osjeća sam, bez obzira na terapeutovu prisutnost i nastojanje da pomogne klijentu.
Za terapeutski je pristup radu s depresijom neophodno je prepoznavanje i praćenje unutarnje i vanjske borbe klijenta, kao i osjećaja klijenta koje je ključno za održavanje terapeutskog odnosa, uz pružanje podrške. U slučajevima rada s depresijom, terapeut je u pravilu podržavajući, a ne frustrirajući spram klijenta, jer je klijent taj koji sam sebe frustrira.
Ovo je u skladu s viđenjem M. Spagnulo Lobb, koja potvrđuje da je Geštalt terapija prikladna za liječenje depresivnih iskustava, pri čemu naglašava da potencijal za napredak ne leži u poticanju uvjerenja da će klijent moći ponovno ustati nakon jakog udarca, već u izgradnji uvjerenja da klijent i kroz depresiju traži svoj vlastiti oblik i ljepotu. Ona naglašava važnost održavanja sigurnosti odnosa između terapeuta i klijenta uz uvjerenje da će klijent uspjeti pronaći balans između hraborsti i straha.
Terapeut će nastojati zajedno s klijentom pronaći resurse koje podržavaju klijenta, u istraživanju i otkrivanju pozitivnih emocija koje unose svjetlost u njegovo depresivno stanje, ili mu nudeći realno zasnovani optimizam u „svjetlije sutra“, ukoliko su resursi u ovom trenutku nedostatni.
Ovo nikako ne znači da če geštalt terapeut tješiti klijenta; naprotiv terapeut nikada ne bi trebao nuditi neosnovana obećanja da će biti bolje. No, predugo ostajanje u „mraku depresije“ za klijenta može biti pogubno, te je za poboljšanje stanja i podršku nadilaženju depresije važno jačati klijentove resurse, a naročito njegovu vitalnost, i „čuvati svjetlo“ dok ga klijent sam ne bude spreman prepoznati i nositi.
U tome geštalt terapeuti nekad pribjegavaju paradoksalnoj teoriji promjene, u skladu s principom da se simptom ne javlja autonomno, već kako bi razotkrio svoj uzrok.
Geštalt terapeut na raspolaganju ima široku lepezu mogućnosti za rad s depresivnim klijetima, i u nekim slučajevima praksa je pokazala da je Geštalt terapija jednako učinkovita kao i psihofarmakoterapija[2]. U svakom slučaju, geštalt terapija klijenta adekvatnije „oprema“ za život, nošenje s gubitkom i borbu s depresijom od tradicionalnog psihijatrijskog (psihofarmakološkog) liječenja, iako je u određenim slučajevima ono neophodno, kako bi klijent bio sposoban iskoristiti benefite geštalt terapije.
Pomaci u terapiji kod depresivnih stanja su polagani i postepeni, nekad toliko spori da se frustracija koja potiče od klijenta može reflektirati na terapeuta. Stoga je upravo podrška osnovni model terapeutskog odnosa, nasuprot frustraciji, koja može imati negativne posljedice.
Održavanje otvorenog i sigurnog odnosa s klijentom je osnova za tretman depresivnih stanja, gdje terapeut nastoji biti „lučonoša“ nade, koja je je klijentu prijeko potrebna. Strpljenje, briga o sebi, briga o klijentu i osluškivanje procesa, uz traženje i osiguravanje fokusa na važne vanjske i unutrašnje resurse predstavljaju osnovu geštaltističkog pristupa u radu s depresijom.
[1] DIAGNOSING IN THE HERE AND NOW: THE EXPERIENCE CYCLE AND DSM-IV, Joseph Melnick and Sonia March Nevis, British Geštalt Journal 6/2, 1997, p. 97-106
[2] The Effectiveness of Gestalt Therapy on Depressed Women in Comparison with the Drug Therapy, Shahram Heidari*, Behnaz Shahbakhsh, Mahbube Hoseini Jangjoo, 2017
